Zašto krava stalno preživa, a pas guta? Probava životinja pod povećalom

Životinje s jednostavnim želucem – tzv. monogastrične – uključuju ljude, mesojede (poput pasa i mačaka), svejede (poput svinja), konje, magarce, zečeve i glodavce. Njihov probavni sustav sastoji se od usne šupljine, jednjaka, želuca, tankog i debelog crijeva.

Hrana se usitnjava u ustima, gdje enzim ptijalin počinje razgrađivati polisaharide (zato nam nakon duljeg žvakanja pecivo postane slatkasto).

Putem jednjaka sve dolazi u želudac, gdje započinje kemijska probava – uz pomoć klorovodične kiseline (HCl) koja sterilizira hranu i aktivira enzime za razgradnju proteina i masti. Tako nastaju manje gradivne jedinice – aminokiseline i masne kiseline. One se apsorbiraju u crijevima, gdje im se pridružuju probavni sokovi iz gušterače i žučnog mjehura. U debelom crijevu dolazi do ponovne apsorpcije vode i minerala te zgušnjavanja probavne mase.

Ukratko: kod nas prvo dolazi do kemijske (želudac – kiseline) i enzimske probave. Mikrobiološka probava dolazi tek nakon toga.

Probavni sustav ptica sličan je onome kod monogastričnih životinja, ali s nekoliko zanimljivosti. Ptice imaju volju u kojoj se hrana pohranjuje i ponekad predprobavlja. Imaju i dvodijelni želudac – žljezdani želudac koji proizvodi probavne sokove te mišićni želudac (žrvanj) koji djeluje poput mlinca.

Zato ptice – osobito perad – gutaju sitne kamenčiće, tzv. grit. Oni pomažu u mehaničkom usitnjavanju hrane jer ptice nemaju zube. U želucu zatim dolazi do kemijske i enzimske probave.

Ova evolucijska „prečica“ omogućuje pticama da brzo pojedu hranu i sigurno je probave bez duljeg žvakanja ili preživanja.

Životinje poput goveda, ovaca i koza ubrajaju se u preživače – odnosno poligastrične životinje. Njihov probavni sustav sadrži četiri dijela želuca: burag, mrežicu, knjižnicu (sva tri su predželuci) i sirište (pravi želudac). Iako se često kaže da imaju četiri želuca, točnije je reći da se radi o jednom složenom želucu s četiri odjeljka.

Nakon što se hrana usitni u ustima, dospijeva u burag, gdje počinje mikrobiološka probava. Hrana je tamo izložena djelovanju mikroorganizama – bakterija, praživotinja i gljivica – koji mogu razgraditi celulozu, što ni ljudi ni monogastrične životinje ne mogu. Zanimljivo je da mikroorganizmi najprije troše jednostavne šećere iz hrane, a tek potom prelaze na složenije tvari.

Kad preživač miruje, hranu regurgitira – vraća je natrag u usta, gdje je ponovno preživa. Taj se proces ponavlja više puta dok se hrana potpuno ne usitni. Zatim prolazi kroz ostale predželuce i na kraju u sirište, gdje dolazi do kemijske i enzimske probave – slično kao kod monogastričnih životinja.

Jedna od najzanimljivijih osobina preživača jest to da imaju dva izvora bjelančevina. Prvi je klasičan – iz hrane (npr. mahunarke, soja itd.), no riječ je o nepotpunim bjelančevinama. Drugi izvor je znatno sofisticiraniji: mikroorganizmi u buragu. Oni ne samo da pomažu u probavi, već nakon što uginu, zajedno s probavnom masom putuju dalje kroz probavni trakt i bivaju probavljeni – čime nastaju visokokvalitetne, potpune životinjske bjelančevine. U osnovi, krava „uzgaja“ vlastite bjelančevine iznutra.

Ovaj je proces ključan osobito za poljoprivredu, jer preživači mogu iskoristiti i manje kvalitetne biljne bjelančevine i pretvoriti ih u visoko vrijedne proizvode – mlijeko ili meso.

Temelj uspješnog uzgoja preživača je razumijevanje jedne jednostavne istine: „Ne hranimo kravu, već prvenstveno mikroorganizme u njoj.“ Hrana mora biti kvalitetna – bez plijesni, truleži ili smrzavanja – a promjene u prehrani treba uvoditi postupno, primjerice pri prelasku na zelenu ispašu. Ako dobro brinemo o mikroorganizmima, oni će nam uzvratiti zdravom i produktivnom životinjom. Bilo da je riječ o kravi za mlijeko, biku za meso ili kozi za sir – sve počinje u buragu.