Načini uzgoja peradi

Kavezni uzgoj razvijen je u drugoj polovici 20. stoljeća kao vrlo učinkovit sustav intenzivne proizvodnje jaja. Prema nekim stručnim izvorima, moderni obogaćeni kavezi predstavljaju tehnološki vrlo razrađeno rješenje koje ograničava kontakt nesilica s izmetom i omogućuje jednostavnu kontrolu uzgoja.

Ovaj sustav pridonosi stabilnoj nesivosti, dobroj kvaliteti jaja i održavanju relativno čistog okoliša u hali. Rad uzgajivača usmjeren je prvenstveno na kontrolu sustava za hranidbu i napajanje, tehničkog stanja opreme te zdravstvenog stanja kokoši. Nedostatak kaveznog uzgoja je ograničen prostor i smanjene mogućnosti ispoljavanja prirodnog ponašanja, što je čest predmet kritike s aspekta dobrobiti životinja.

U steljskom sustavu nesilice su smještene u velikim skupinama u halama, gdje je dio podne površine prekriven steljom. Ostatak prostora čini rešetkasti pod, ispod kojega se nakuplja izmet. Hranidba i napajanje osigurani su automatskim sustavima, kao što su hranilice u obliku žlijeba ili kružne hranilice te pojilice s čašicama ili kapalicama. Gnijezda za nesenje najčešće su skupna i opremljena automatskim skupljanjem jaja, dok su prečke (grgeči) postavljene iznad rešetkastog dijela poda.

Glavna prednost ovog sustava je slobodno kretanje kokoši, što podupire njihovu tjelesnu kondiciju i opće zdravlje. Zahvaljujući mehanizaciji, moguće je relativno jednostavno održavati uvjete u objektu. S druge strane, dolazi do povećane prašnjavosti i stvaranja plinova u objektu, što povećava rizik od respiratornih i zaraznih bolesti. Uzgoj u velikim skupinama dodatno ne omogućuje stvaranje stabilnih društvenih veza, što može dovesti do agresivnog ponašanja, u krajnjim slučajevima i do kanibalizma. Stoga ovaj način uzgoja zahtijeva pažljivu brigu o stelji, mikroklimi i zdravstvenom stanju nesilica.

Volijerni uzgoj predstavlja kombinaciju kaveznog i steljskog sustava. Sastoji se od metalnih konstrukcija s dvije do četiri etaže, na kojima su smještene hranilice, pojilice, gnijezda za nesenje i prečke. Između redova konstrukcija nalazi se stelja koja služi za kretanje i kupanje u prašini (pepelenje) kokoši.

Izmet propada kroz rešetkasti pod na trakaste transportere, koji ga odvode izvan hale. Jaja se iz gnijezda za nesenje, zahvaljujući blago nakošenom podu, otkotrljaju na trake za prikupljanje te potom dospijevaju na središnji transporter koji ih prenosi do sortiranja i označavanja.

Prednost volijernog uzgoja je mogućnost slobodnog kretanja nesilica i bolji uvjeti za ispoljavanje prirodnog ponašanja. Nedostatak ostaje otežano formiranje stabilnih društvenih skupina, što može dovesti do ozljeda ili kanibalizma. Povećano kretanje kokoši također povećava prašnjavost u hali, što negativno utječe na zdravlje životinja i radne uvjete osoblja. Pri velikom broju uzgajanih kokoši također je zahtjevnije kontinuirano kontrolirati njihovo zdravstveno stanje.

Kućni uzgoj kokoši sve je popularniji, osobito među manjim uzgajivačima. Osnovni preduvjet uspješnog uzgoja je dovoljno velik i siguran prostor. Kokoši trebaju zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta i predatora, koju im pruža kokošinjac. Pod kokošinjca trebao bi biti prekriven prikladnom steljom, primjerice slamom ili piljevinom.

Dio opreme kokošinjca čine i gnijezda za nesenje obložena steljom, hranilice i pojilice. Briga uzgajivača uključuje redovito čišćenje kokošinjca i ispusta, mijenjanje vode, hranjenje peradi i skupljanje jaja. Hrana se može davati u obliku gotovih krmnih smjesa ili se može pripremiti vlastitom kombinacijom krmnih sirovina. Pravilna briga i odgovarajući uvjeti temelj su zdravog uzgoja i dobre nesivosti.